Postoji jedan oblik anksioznosti, koji se ispoljava kao određena vrsta neprijatnosti u društvu drugih osoba, pojedinca ili grupe. Taj oblik anksioznosti zove se socijalna fobija. Ljudi koji imaju problema u obliku socijalne fobije, često imaju poteškoće kada treba da stupe u kontakt s drugim ljudima. Također, ta osoba ima običaj da nepotrebno brine o tome šta drugi ljudi misle o njoj.
Javlja se u mladosti, tj. nakon puberteta, a vrhunac doseže u 30-toj godini života. Zato mnogim ljudima socijalna fobija može uništiti najbolje godine života. Samo oko 5% pacijenata s ovim poremećajem, obraća se liječniku, a još je manji postotak onih koji se pravilno liječe.
Osoba koja dođe u tu situaciju, da osjeti strah, svjesna je da je njena reakcija pretjerana, ali se ipak jako loše osjeća. Ima pojačano lupanje srca, moguće je drhtanje ruku, nedostatak zraka, suha usta, nemogućnost govora, osjećaj paraliziranosti te osjećaj stjeranosti u kut. Krajnji izraz socijalne fobije je panični napad, koji je tako intenzivan, da osoba misli da će izgubiti kontrolu nad sobom. Nakon njega osjeća se slomljeno, iscrpljeno, i u velikom je strahu da će se napad ponoviti.
Liječenje je potrebno u svim slučajevima, kada socijalna fobija utiče na aktivnosti osobe koja od nje pati. Liječenje se provodi farmakoterapijom, različitim metodama psihoterapije i kombinacijom tih metoda.
Anksiolitici i sedativi, mogu smanjiti stupanj tjeskobe i paničnog straha. No, ne ubrajaju se u prvu liniju tretmana socijalne fobije, jer se uslijed dugotrajnijeg liječenja može razviti problem ovisnosti. Antidepresivi dugoročno djeluju, pogotovo uz psihoterapijske metode.
